Povijesni aspekt
Stečajna institucija relativno je nova u ruskom pravnom sustavu. Međutim, u predrevolucionarnoj Rusiji institucija bankrota bila je dovoljno razvijena. Stečajni postupci za nesolventne dužnike razvijeni su i primijenjeni u praksi početkom 19. stoljeća, a postojao je i određeni status takozvanih antikriznih stručnjaka.
U predrevolucionarnoj terminologiji u odnosu na moderne arbitražne upravitelje upotrijebljen je čisto ruski izraz - "povjerenik". Povjerenik je izabran iz reda zakletih odvjetnika - odvjetnika. Glavni cilj skrbnika bio je osigurati zakonitost svih radnji nesolventnog poduzeća. Štoviše, prema ruskom zakonodavstvu, za razliku od stranog zakonodavstva toga vremena, dužnik je bio potpuno suspendiran od upravljanja imovinom.
Pravni status arbitražnog upravitelja
Mnogi još uvijek ne shvaćaju koja je bit ove profesije. U očima nekih, ovo je državni službenik koji je uključen u stečajni postupak. U očima drugih postoji čovjek koji je došao u poduzeće s ciljem da povuče posljednji i na taj način ga potpuno uništi. Općenito su obje ove tvrdnje netočne, ali imaju i neku istinu.
Opći izraz “arbitražni upravitelj” odnosi se na tri vrste antikriznih stručnjaka - privremeni upravitelj, vanjski upravitelj i stečajni upravitelj - koji djeluju u različitim fazama stečajnog postupka. Figura arbitražnog upravitelja ključna je u gotovo svim fazama stečajnog postupka. Učinkovitost institucije bankrota izravno ovisi o aktivnostima arbitražnog upravitelja. Sudbina poduzeća u velikoj mjeri ovisi o njegovim kvalifikacijama, vještinama i znanju.
Prvi put je uveo Zakon o bankrotu poduzeća iz 1992. godine u rusku ekonomiju ovog novog sudionika u stečajnom postupku. No ključna figura u stečajnom postupku arbitražnog upravitelja određena je donesenim Zakonom o stečaju 1998. godine.
U to je vrijeme Rusija doživljavala ekonomsku krizu, mnogi su ostali bez posla. Stoga je profesija arbitražnog upravitelja koja je tražena na tržištu postala vrlo atraktivna i za mnoge je bila pokušaj da se iskušaju u novom polju i započnu novi život.
Tako su na ovo područje došli ekonomisti, zaposlenici banaka i sudionici na tržištu vrijednosnih papira, za koje u to vrijeme nije bilo dobro vrijeme. Također, arbitražni upravitelji često su bivši inženjeri i vojska.
No, u vrijeme donošenja ovog zakona, profesija arbitražnog upravitelja praktički nije postojala, a zahtjevi koji su nametnuti tim stručnjacima, kao što je danas pokazano, bili su daleko od savršenih, pa je na tržištu bankrota bilo prilično puno nekvalificiranih stručnjaka. Gotovo svatko mogao je postati arbitražnim upraviteljem, položio je kratak tečaj i položio jednostavan ispit. Neki arbitražni upravitelji nisu imali čak ni visoko obrazovanje. Štoviše, do sada arbitražni upravitelj nije snosio nikakvu odgovornost za svoje postupke.
Ali danas se situacija promijenila, a novi zakon iz 2002. godine predviđa još veću količinu profesionalnih zahtjeva za arbitražne upravitelje. Prvo je dostupnost visokog obrazovanja. Drugo je prisutnost menadžerskog iskustva od najmanje dvije godine. Treća je prisutnost potvrde o primanju posebne naobrazbe u okviru programa, koju odobravaju nadležna federalna ministarstva. I četvrto, ovaj arbitražni upravitelj mora proći staž najmanje godinu dana u samoregulacijskoj organizaciji, dobiti pozitivne povratne informacije o aktivnostima ovog potencijalnog arbitražnog upravitelja u samoregulacijskoj organizaciji i biti član ove samoregulacijske organizacije.
Uvedeni su i mehanizmi odgovornosti arbitražnih upravitelja, kao što je institucija za diskvalifikaciju, prvi put primijenjena u ovom zakonu. Drugo je osiguranje od odgovornosti za štetu nastalu od strane arbitražnih upravitelja i samoregulatornih organizacija koje moraju pružiti sigurnost za rad tih arbitražnih upravitelja.
Zakonodavci vjeruju da će financijska odgovornost arbitražnih upravitelja na štetu osiguranja ukloniti sukob interesa kada je Federalna služba za financijski oporavak, koja sudjeluje u slučaju stečaja, istovremeno nadzirala aktivnosti jednog od glavnih sudionika u stečajnom postupku.
Ugovor o osiguranju od odgovornosti priznaje se kao oblik financijskog osiguranja za odgovornost arbitražnog upravitelja. Minimalni iznos osiguranja prema ugovoru o osiguranju trebao bi biti manji od tri milijuna rubalja godišnje. Arbitražni upravitelj dužan je u roku od deset dana od dana kada ga je arbitražni sud odobriti u stečajnom slučaju, osigurati svoju odgovornost u slučaju gubitka prema osobama koje sudjeluju u stečajnom slučaju, u visini ovisno o knjigovodstvenoj vrijednosti imovine dužnika.
Arbitražni upravitelj sada ne radi sam. Prema zakonu, ovi privatni poduzetnici moraju biti dio jedne od samoregulatornih organizacija. Svaki arbitražni upravitelj, osim što ima police osiguranja, mora uplatiti najmanje pedeset tisuća rubalja u kompenzacijski fond svoje organizacije. Fond kompenzacije upotrijebit će se i za nadoknadu štete u slučaju nepropisne aktivnosti arbitražnih upravitelja. Opći kompenzacijski fond može se koristiti u slučaju neispravnosti jednog upravitelja. Sada, arbitražni upravitelji moraju odgovarati jedni drugima, to jest, oni imaju svojevrsnu obostranu odgovornost.
Samoregulatorna organizacija mora kontrolirati postupke svakog svog arbitražnog upravitelja, a ako djeluje pogrešno, mora poduzeti mjere prema njoj, sve do isključenja iz samoregulacijske organizacije. A isključenje iz samoregulacijske organizacije obvezuje ga da napusti poduzeće.
Odredbe stečajnog zakona predviđaju da arbitražni sud može imenovati za arbitražne upravitelje osobu koja je registrirana kao individualni poduzetnik s posebnim znanjem i koja nije zainteresirana osoba u odnosu na dužnika i vjerovnike.
Vrlo je zanimljivo i dvosmisleno da arbitražnim upraviteljem može biti samo osoba registrirana kao individualni poduzetnik. Sukladno čl. 2 Građanskog zakona Ruske Federacije, poduzetnička aktivnost je neovisna, provodi se na vlastiti rizik, usmjerena na sustavno primanje dobiti od upotrebe imovine, prodaje dobara, obavljanja posla ili pružanja usluga pojedincima.
S jedne strane, aktivnosti arbitražnog upravitelja sadrže znakove poduzetničke aktivnosti.
Ovo je neovisna djelatnost koja zahtijeva državnu registraciju, a provodi se s ciljem stvaranja profita na vlastiti rizik i na vlastiti rizik.
No, pravni status arbitražnog upravitelja kao individualnog poduzetnika ima svoje osobine. Zbog specifičnosti stečajnih postupaka i nalazi izraz u potrebi za posebnom raspodjelom poduzetničkih rizika i arbitražnim upraviteljem da obavlja aktivnosti i u svoje ime i u ime dužnika, kako u interesu dužnika, tako i u interesu vjerovnika.
Upravitelj može u svoje ime sudjelovati u stečajnom postupku i izvršavati ovlasti propisane saveznim zakonom za razne stečajne postupke. U ovom slučaju možemo govoriti o aktivnostima arbitražnog upravitelja koje je njegova vlast obavljala u interesu vjerovnika ili dužnika.
Istodobno, upravniku dužnika u različitim stečajnim stopama dodijeljene su funkcije voditelja dužnika, u kojem slučaju arbitražni upravitelj postaje izvršno tijelo dužnika.
Ova činjenica ukazuje da aktivnosti arbitražnog upravitelja imaju značajna obilježja koja nisu karakteristična za ostale individualne poduzetnike.
Čak je i primanje naknade, koje je s ekonomskog stajališta profit, regulirano na načine koji nisu primjenjivi na dobit.
Aktivnosti arbitražnog upravitelja, naravno, su plaćene. Arbitražni upravitelj prima naknadu na štetu imovine dužnika. Ako njegova imovina nije dovoljna, vjerovnike mogu isplatiti naknade. U svakom slučaju, iznos naknade odobrava arbitražni sud i ne ovisi o uspješnosti aktivnosti arbitražnog upravitelja. Naknade arbitražnog upravitelja i dobit pojedinog poduzetnika imaju potpuno drugačiju pravnu prirodu. No, postupak oporezivanja dohotka arbitražnog upravitelja ne razlikuje se od postupka utvrđenog za ostale pojedinačne poduzetnike.
Za razliku od običnog poduzetnika, pravni status arbitražnog upravitelja ne daje mu potpunu neovisnost, što je znak poduzetništva.
Administrator nema pravo djelovati samo u vlastitim interesima. Bez obzira na stečajni postupak, interesi vjerovnika i dužnika uvijek bi trebali biti na prvom mjestu. Također, postupci arbitražnog upravitelja strogo su ograničeni zakonom i odlukama sastanka i povjerilaca.
Paradoks leži i u činjenici da je za arbitražnog upravitelja, kao poduzetnika, državna registracija obvezna, no početni trenutak njegove aktivnosti određuje se ne državnom registracijom, već presudom ili odlukom arbitražnog suda. Slijedi da pravni status upravitelja ne odgovara statusu poduzetnika i treba ga smatrati neovisnim, ali najnoviji Zakon o stečaju definira pravni status arbitražnog upravitelja kao samostalnog poduzetnika i postoji obrazac koji, općenito, zakonodavci mijenjaju pristup pravnom statusu arbitražnog upravitelja ne namjeravam.
Prije tri godine aktualnom arbitražnom upravitelju postavljeno je pitanje: mislite li da je status arbitražnog upravitelja točno ili pogrešno utvrđen i kakav bi trebao biti prema civiliziranom zakonu? Oko 20% podržalo je status arbitražnog upravitelja kao samostalnog poduzetnika. Oko 70% je podržalo potrebu promjene ovog statusa. Štoviše, oni su kao model predložili status odvjetnika ili status javnog bilježnika. Oko 10% bilo je za državne službenike kao arbitražne upravitelje.
Arbitražni voditelj
Privremeni upravitelj pojavljuje se u fazi promatranja. Prema novom Zakonu o stečaju, upravitelja imenuje arbitražni sud iz reda članova samoregulacijske organizacije koju su predložili vjerovnici, a u nedostatku takvog, iz broja drugih samoregulativnih organizacija koje je predložilo regulatorno tijelo (Ministarstvo pravosuđa) uključenih u jedinstveni državni registar.
Zadaće privremenog upravitelja tijekom razdoblja promatranja su obrađivanje financijskog stanja dužnika i utvrđivanje je li moguće vratiti njegovu solventnost. Donijevši određene zaključke, privremeni upravitelj saziva prvi sastanak vjerovnika na kojem donosi izvještaj o rezultatima financijske analize i preporučuje jednu od četiri odluke: sklopiti sporazuman sporazum ako je moguće otplatiti dugove s otplatom rata, uvesti financijski oporavak ili vanjsko upravljanje ako je dužnik solventnost može se obnoviti ili otvoriti stečajni postupak.
Privremeni upravitelj nastavlja obavljati svoje dužnosti do imenovanja vanjskog ili stečajnog upravnika. Može i sam postati bilo koji od njih. U fazi vanjskog upravljanja šef dužnika smijenjen je s položaja, a vanjski rukovoditelj zapravo postaje voditelj poduzeća. U ovoj fazi upravitelj razvija vanjski plan upravljanja koji predviđa obnavljanje solventnosti do određenog datuma, a zatim ovaj dokument odobrava sastanak vjerovnika.
Funkcije vanjskog upravitelja sastoje se u vraćanju solventnosti dužnika raznim operacijama, uglavnom prodajom imovine koja nije osnovna ili putem najma prostora. U ovom slučaju upravitelj ima pravo samostalno raspolagati imovinom dužnika. No, čineći transakcije i one koje su predviđene vanjskim planom upravljanja, menadžer često nastoji osigurati sebe i odobriti na sastancima s imovinom dužnika prije nego što se zaključe.
Njegova je glavna odgovornost vršiti popis imovine - kako u vlasništvu dužnika, tako i u ne-vlasništvu, bez obzira na računovodstvo u računovodstvenim dokumentima. Vanjski rukovoditelj vodi računovodstveno, financijsko, statističko računovodstvo i izvještavanje (obično to radi njegov tim - stručnjaci iz područja prava i ekonomije), vodi registar potraživanja vjerovnika, poduzima mjere za naplatu dugova i izjavljuje prigovore na potraživanja vjerovnika predana dužniku.
Na temelju rezultata provedbe plana vanjskog upravljanja sastaje se vjerovnik s izvješćem, a ako se obnovi solventnost dužnika, nagodbe s vjerovnicima provode se u skladu s registrom.
Vanjski upravitelj djeluje do imenovanja novog direktora poduzeća u slučaju sklapanja nagodbenog sporazuma ili otplate potraživanja vjerovnika, ili do imenovanja stečajnog upravnika u slučaju otvaranja stečajnog postupka.
Funkcije stečajnog upravnika su poduzimanje mjera za osiguranje imovine imovine dužnika i traženje, identifikacija i vraćanje imovine trećih osoba, sastavljanje cjelovitog registra vjerovnika i sklapanje nagodbe s njima.
Psihološki aspekt
Stečaj je bolan i sukobljen proces. Sukobi različitih interesa počinju od trenutka podnošenja zahtjeva arbitražnom sudu da se poslovni subjekt proglasi bankrotom i dobije njegov daljnji razvoj u fazi imenovanja arbitražnog upravitelja, jer svaka skupina vjerovnika želi vidjeti svog kandidata za arbitražnog upravitelja.
Činjenica imenovanja arbitražnog upravitelja, zbog utjecaja vjerovnika ili skupine vjerovnika, uopće ne znači daljnju potporu radnjama arbitražnog upravitelja. Budući da je ozbiljnost sukoba izravno proporcionalna veličini i likvidnosti imovine poduzeća dužnika, načelu arbitražnog upravitelja, njegova želja da slijedi slovo zakona možda se neće susresti s dužnim razumijevanjem.
Arbitražno upravljanje u cjelini i anti-krizni menadžeri kao predstavnici ove profesije, nove za našu zemlju, razvijali su stalno negativan stav kako u društvu općenito, tako i na strani pojedinih entiteta. Za sve strane - radni kolektiv, menadžment poduzeća, administrativna tijela, kriminalne strukture itd. - Predstavlja potencijalnu prijetnju, s mogućom iznimkom vjerovnika, pa čak i onda ne svih. Kad je imenovan u poduzeće, rukovoditelj je prisiljen raditi s uljuđenom radnom snagom, koja, bez primanja plaće, ipak ne želi ništa promijeniti. Prethodno rukovodstvo razumije da se dolaskom arbitražnog upravitelja sve može promijeniti za njega ne na bolje, pogotovo ako je sudjelovao u nezakonitim radnjama, i pruža njegov otpor. Često nekadašnje vodstvo svim sredstvima nastoji „staviti kotače u kolu“, ne dajući potrebne informacije, uništavajući dokumente, sabotirajući posao. Često se ovaj priručnik još uvijek mora naći. Uprava, koja bi mogla imati poseban odnos s bivšim šefom, gubi kontrolu nad poduzećem i može znatno zakomplicirati posao. Arbitražni upravitelj gotovo uvijek zauzima vrlo težak položaj: svi ga doživljavaju kao autsajdera.
Potencijalni sukob glavna je karakteristika profesije arbitražnog upravitelja. Svi sudionici u postupku stečaja ne djeluju međusobno, već su u stalnoj opoziciji i međusobno se bore. Menadžer se nalazi na raskrižju interesa različitih stranaka, u središtu je potencijalnih i tekućih sukoba, što predstavlja stvarnu prijetnju za posao, zdravlje, pa čak i život.
Поэтому одна из главнейших задач арбитражного управляющего — разрядить конфликтную ситуацию и при этом соблюсти интересы всех сторон, как самого предприятия, так и его кредиторов.
Профессионализм
В последнее время институт банкротства в России постепенно набирает силу, растет количество антикризисных управляющих и, как следствие, увеличивается конкуренция на рынке труда арбитражных управляющих. Все большее значение начинает приобретать настоящий профессионализм в этой сфере.
Какие же люди успешно работают в качестве антикризисных управляющих в условиях современной России? Профессиональный арбитражный управляющий — это человек, обладающий знаниями и навыками грамотного юриста, опытного экономиста и тонкого психолога, а главное, имеющий управленческий опыт.
Но не менее важную роль играют и личностные качества. Арбитражный управляющий должен обладать очень высокой стрессоустойчивостью, даже в эмоционально насыщенных ситуациях он должен уметь принимать рациональные решения. И, конечно, не на последнем месте честность и порядочность.
Деятельность российского арбитражного управляющего многофункциональна. Ему приходится решать целый спектр разнообразных задач: от комплексной диагностики проблем предприятия на разных стадиях банкротства до нахождения наиболее приемлемых и максимально эффективных путей.
Поскольку специфика деятельности арбитражных управляющих такова, что им приходится общаться с различными людьми и группами людей, они должны быть мастерами общения. И не только находить общий язык с различными людьми в различных ситуациях, выслушивать и согласовывать мнения и интересы разных сторон в процессе переговоров, но и эффективно убеждать других в своей точке зрения, а в случае необходимости пойти и на разумный компромисс.
Профессионализм арбитражного управляющего зависит, прежде всего, от его практического опыта и теоретических навыков. Регулярное обучение необходимо для преуспевающего антикризисного управляющего.
Конечно же, даже очень хороший профессионал не может добиться результата, работая в одиночку. Существует правило в работе арбитражного управляющего, хотя и не закрепленное законодательно, но выведенное чисто эмпирическим путем и составляющее основу успешной работы арбитражного управляющего.
На проведение любой из процедур банкротства арбитражный управляющий обычно приходит со своей командой специалистов, обладающих высокой квалификацией в области права, бухгалтерии, менеджмента. Либо он сотрудничает с частными специалистами, либо с консалтинговыми компаниями, специализирующимися в области банкротства.
Знать законодательство, ориентироваться в политической и экономической ситуации, эффективно организовывать совместную работу, вести успешные переговоры, уметь разрешать конфликты — это самые необходимые качества профессионала в антикризисном управлении, которые и позволяют ему приобретать успешную репутацию.
Антикризисное управление — прикладная наука, и большую часть профессиональных знаний арбитражный управляющий получает в процессе работы.
Нарожная Ольга
* Članak je stariji od 8 godina. Može sadržavati zastarjele podatke